U nekim odnosima s kolegama, čini nam se da smo „zapeli“ i da nas ništa ne dovodi do konačnog (i pozitivnog!) rješenja. Premda bismo istinski željeli da se stvari pomaknu s mrtve točke, je li uvijek realno očekivati da će se u stvarnosti nešto promijeniti ili treba mijenjati jedino na što imamo potpuni utjecaj - svoj doživljaj?